Nježan i poseban način na koji redateljica Charlotte Wells zaranja u svoj odnos s ocem kada je njemu bila 31, a njoj 11 godina gotovo da na ekran donosi jedan sasvim novi filmski jezik. Taj je jezik, međutim, gledateljima univerzalno razumljiv jer su njegove ključne riječi ono što svi poznajemo.

Koliko ste sigurni u svoja sjećanja iz djetinjstva? Ono ljetovanje na kojem vas je mama naučila skakati na glavu i kupila vam luftmadrac u obliku sladoleda – jeste li sigurni da je bilo baš tako sretno i veselo kakvim ga se sjećate? Onaj planinarski izlet na koji je tata odvukao vas i brata iako to nikako niste željeli i cijelo ste vrijeme kenjkali kako vam se ne da i kad će više taj glupi kamp – znate li da je vaš stari možda za najam šatora izdvojio zadnju lovu i da se, zato da bi s vama mogao provesti taj vikend, morao raditi dva sljedeća? Znate li uopće o čemu su razmišljali vaši roditelji kada vam je bilo 9, 10, 11 godina? Koliko uopće znate o njihovu životu u godinama u kojima ste vi sada? Mislim na onaj život koji nije bio izravno povezan s vama, onaj kojem bi se, nerijetko u teškim mislima, vraćali kad biste vi navečer zaspali ili ujutro otišli u školu.

Nakon gledanja filma ‘Aftersun’ redateljice Charlotte Wells sigurno ćete si postaviti sva ta i slična pitanja. U priči o 11-godišnjoj djevojčici Sophie (mlada debitantica Frankie Corio) i njezinu 30-godišnjem ocu Calumu (fantastičnom Paulu Mescalu kojeg znamo iz serije ‘Normalni ljudi’) prepoznat ćete i, što je još važnije, OSJETITI sva ta pitanja, sve te dvojbe. Pogotovo ako ste roditelje u međuvremenu između nježne predtinejdžerske i sadašnje dobi – izgubili.

Calum i Sophie u filmu provode tjedan dana u relativno jeftinom ljetovalištu u Turskoj. Kraj je devedesetih ili početak milenija, a pojedinosti njihova zajedničkog ljetovanja saznajemo iz videosnimaka koje su snimili tijekom ljetovanja, ali i iz sjećanja odrasle Sophie koja pregledava te snimke, sada i sama 30-godišnjakinja, i sama roditelj. Calum je, brzo saznajemo, rastavljen od Sophiene majke, ali u dobrim odnosima s njom – čak joj i na kraju svakog telefonskog razgovora govori da je voli. Calum je i dobar tata – silno se trudi oko svoje kćeri, razgovara s njom, nastoji je u svemu ohrabriti, obradovati, pružiti joj najbolje moguće ljetovanje, ali je i uvjeriti u to da može s njim razgovarati o čemu god želi.

Ono što Calum, međutim, nastoji više od svega jest zaštititi svoje dijete. Želi je zaštititi od svega ružnog, tužnog i teškog, ponajviše od svojih problema. A Calum ima problema. Nikada u filmu ne saznajemo kakvi su to problemi. Neki od njih zacijelo su financijski – shvaćamo to po nekoliko epizoda u filmu – ali iz njegovih melankoličnih pogleda, teških uzdaha, self-help knjiga i tai-chi vježba proviruje nešto teže, nešto dublje, nešto teže rješivo. Slutnje da s Calumom nešto nije u redu tek su na rubu Sophiena vidokruga, ali su sveprisutne. No Sophie to očito primjećuje. Primjećuje, ali ne može shvatiti pa prihvaća onu stranu svojeg oca koju joj on nudi, a u kojoj se ti problemi nastoje sakriti.

Iako nikada ne saznajemo koji su to bili probleme zbog kojih je Calum očito izmučen i melankoličan, zbog kojih krišom plače, znamo da su ti problemi razlog zbog kojeg Calum danas više nije u Sophienu životu. Postoje neke naznake da je nedugo nakon tog ljetovanja preminuo, ali naznake nisu konkretne pa su mogući i drugi scenariji, no jasno je da je to ljetovanje bio zadnji put kada su Sophie i Calum bili bliski. I odrasla Sophie danas gleda videosnimke i ponire u svoja sjećanja jer si postavlja ona ista pitanja s početka.

Aftersun’ je neobično snimljen, kao mješavina starih videozapisa i ekranizacije Sophienih sjećanja i pretpostavki o onome što se zbivalo kada ona nije bila prisutna. Sve je ispresijecano sekvencama lude rave zabave isprekidano osvijetljene stroboskopskim svjetlom. U tim sekvencama Sophie – i kao dijete i odrasla – pokušava doprijeti do svojeg oca, koji sasvim nesvjestan svijeta oko sebe ludo pleše. Sophie se kroz svoja isprekidana sjećanja pokušava dokopati barem jedne cjelovite slike, barem nečega što bi joj bilo potpuno jasno, barem nešto što bi iz krhotina mogla sastaviti u prizor.

Jezik ovog filma neobičan je i inovativan, ali nije nimalo na tragu onih filmskih inovacija koje nas zbunjuju i djeluju nam suviše eksperimentalno da bi ispričale koherentnu, klasičnu priču. Ovdje možda u priči nedostaju neki fragmenti, nešto što bi omogućilo kompletno razumijevanje onoga što se dogodilo, no nemogućnost sastavljanje objektivne, cijele priče upravo i jest priča ovoga filma. Životi roditelja i djece u nekim su razdobljima, ma koliko ta djeca i ti roditelji bili bliski – poput dva odvojena planeta koji, doduše, redovito razmjenjuju posjetitelje, ali ipak žive daleko od očiju ovih drugih. Nitko od nas s 11 godina nije sasvim poznavao svoje roditelje, a danas, kada smo u njihovim godinama, iz svojih iskrzanih sjećanja ne možemo ‘unatrag’ shvatiti što se stvarno zbivalo.

I na kraju ono najpotresnije – koliko god dobre roditelje imali, koliko god nas njihova ljubav štitila od života, koliko god nam davala snage i samopouzdanja, ta nas ljubav neće zaštititi od gubitka. Neće nas zaštititi od tuge. I nikada nećemo saznati što se točno događalo s njima, čime su nas sve pokušali zaštititi. Sve je to svojim neobičnim jezikom, ali kristalno jasnim emocijama ispričao ‘Aftersun’. I zato je jedan od najboljih filmova 2022. godine.