O BESKRAJU
Država:
Švedska, Njemačka, Norveška
Godina:
2019
Žanr:
Drama, jzvisia, jzvisia - Art kino, Ljeto u Slavici - aktualno, LuS - Art kino, ZIMA U VISIJI - AKTUALNO
Trajanje:
1 hours 19 minutes
Redatelj:
Roy Andersson
Glumci:
Martin Serner, Jessica Louthander, Tatiana Delaunay, Anders Hellström, Jan-Eje Ferling

 

 

Na svoj prepoznatljivi crnohumorno-melankolični način koji je do savršenstva dotjerao u trilogiji o postojanju (Pjesme s drugog kata, Vi živući, Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju), švedski filmski majstor kroz niz zasebnih epizodnih sekvenci pripovijeda o ljepoti, okrutnosti i banalnosti života. Glas pripovjedačice, po uzoru na Šeherezadu, nježno vodi gledatelje/ice snovitim krajolicima u kojima usamljeni likovi tragaju za iskrenim međuljudskim kontaktom: par koji zagrljen lebdi iznad ratom razrušenog Kölna, svećenik koji je izgubio vjeru, djevojke koje spontano počinju plesati na ulici, brižni otac koji na najjačem pljusku veže vezice na cipelama svoje kćeri, poražena vojska na putu prema zatvoreničkom logoru.

 

Melankolične, empatične vinjete u ukupno 76 minuta oslikavaju sav komičan apsurd i krhkost čovječanstva što u otuđenoj suvremenosti žudi za suosjećajnošću, a u nizu prizora izmjenjuju se različiti fragmenti svakodnevice: scene boli, gubitka, ali i užitka i ljubavi. Film je gotovo u cijelosti snimljen u studiju, a zapanjujuća scenografija, uz hladni kolorit i statične, pažljivo kadrirane scene, pridonosi gotovo slikarskoj kvaliteti ostvarenja. Sam redatelj navodi nekoliko izvora inspiracije za svoje najrecentnije ostvarenje: osim 1001 noći kao najslavnijeg primjera arapske literature čija je struktura kontinuiranog, neiscrpnog pripovijedanja odredila ovaj film, O beskraju nastoji u filmskom mediju parafrazirati povijesno-umjetnički pojam „roga izobilja“, pronalazeći u ovome motivu sveobuhvatnu metaforu za sve ono što nas čini ljudskima. Glas pripovjedačice koja komentira scene i markira njihovu emotivnu snagu povezuje ovo ostvarenje – prema riječima redatelja – sa slavnim filmom Hiroshima, ljubavi moja Alaina Resnaisa, dok je nekoliko scena direktno inspirirano radovima avangardnog umjetnika Marca Chagalla. Svoje težnje za pojednostavljenim i pročišćenim filmskim jezikom Andersson prenosi i na same dijaloge, koji su maksimalno reducirani, pa film stoga počiva na stvaranju pomalo začudne, usporene atmosfere. Ova „božanska komedija s momentima vragolastog humora“ (Xan Brooks, The Guardian), koji je postao temeljno obilježje Anderssonova opusa, nesumnjivo pak podsjeća na književne velikane apsurda, Eugènea Ionesca i Daniila Harmsa. Da je Andersson prepoznat kao jedan od najvažnijih suvremenih filmaša svjedoči i nagrada za najboljeg redatelja na lanjskom Venecijanskom filmskom festivalu, koja je uslijedila pet godina nakon što je na istome festivalu osvojio Zlatnoga lava.