Cate Blanchett će najvjerojatnije dobiti trećeg Oscara za perfekcionističku ulogu dirigentice

PIŠE MARKO NJEGIĆ, Slobodna Dalmacija

Prema svemu sudeći Cate Blanchett će postati četvrta glumica s tri osvojena Oscara i pridružiti se Ingrid Bergman (“Plinsko svjetlo”, “Anastasia”, “Ubojstvo u Orient Expressu”), Meryl Streep (“Kramer protiv Kramera”, “Sofijin izbor”, “Željezna lady”) i Frances McDormand (“Fargo”, “Tri plakata izvan grada”, “Zemlja nomada”). Blanchett je već dobila Oscare za uloge u “Avijatičaru” i “Jasmine French”, a vjerojatno će primiti zlatni kipić i za izvedbu u filmu “Tar”.

U tom slučaju, Blanchett će postati ravna i trojici muških kolega s tri Oscara, Walteru Brennanu (“Come and Get It”, “Kentucky”, “The Westerner”), Jacku Nicholsonu (“Let iznad kukavičjeg gnijezda”, “Vrijeme nježnosti”, “Bolje ne može”) i Danielu Day-Lewisu (“Moje lijevo stopalo”, “Bit će krvi”, “Fantomska nit”).

Doći će i korak bliže Katharine Hepburn kao jedinoj glumici s četiri osvojena Oscara, za “Jutarnju slavu”, “Pogodi tko dolazi na večeru”, “Zima jednog lava” i “Ljetnikovac na zlatnom jezeru”, koju je portretirala u “Aviatoru” i zaslužila zlatni kipić. Na taj način, Blanchett će biti okrunjena kao najbolja glumica srednje generacije, što i jest. Uloga skladateljice/dirigentice Lydije Tar glumački je orkestrirana do savršenstva.

Orkestracija perfekcije. (Deveta) simfonija perfekcije. Manijakalno pedantna i robotski precizna “metodska” uloga. Da postane maestra Lydia Tar, posvećena Blanchett se maksimalno uživjela i živjela ulogu, naučila svirati klavir i dirigirati, tako da se ne zna gdje počinje glumica, a gdje završava lik i obratno.

Njezine ruke vidimo na klaviru, nije bilo potrebe da uskoči profesionalna pijanistica. Respekt. Day-Lewis je dobio ženskog ekvivalenta u Blanchett. Onaj Day-Lewis iz “There Will Be Blood” i “Phantom Thread”. “Tar” je filmska sestra “Fantomske niti”, karakterna studija jedne umjetnice-perfekcionistice, interpretativno veoma bliska portretu podjednako hladnog i distanciranog Day-Lewisova modnog dizajnera Reynoldsa Woodcocka.

Stječe se dojam da su se Blanchett i redatelj Todd Field nadahnuli upravo rečenim filmom Day-Lewisa i Paula Thomasa Andersona, s time da je ovdje sve podređeno glavnom ženskom liku, lišenom dostojnog sparing partnera/partnerice kao što ga je imao glumac u Vicky Krieps.

Rijetki su kadrovi bez Blanchett i na plakatu filma stoji samo njezino prezime. Ne ime i prezime, nego samo prezime. Samo Blanchett. Baš kao nekoć samo Stallone ili samo Schwarzenegger. Teško se sjetiti da je još neka glumica to doživjela, odnosno da je već na plakatu najavljena kao samostalna nositeljica filma. No, Blanchett doista nosi “Tar” u ulozi skladateljice i dirigentice na vrhuncu karijere, najveće ženske zvijezde prestižnog međunarodnog svijeta klasične glazbe.

Lydia Tar je “puno toga”, predaje na newyorškom Juilliardu, glavna je dirigentica Berlinske filharmonije…, na čemu zavidi kolega Elliot Kaplan (Mark Strong), ali slijedi joj polagani pad kad je asistentica Francesca (Noémie Merlant; “Portret djevojke koja izgara”) obavijesti o opsesivnom ponašanju njezine bivše studentice, moguće i ljubavnice Kriste Taylor (Sylvia Flote), kao reakcije na to što ju je ova izbacila iz života.

Nakon optužbi na račun Tar, Krista počini i samoubojstvo, što će poremetiti poslovni i privatni život skladateljice koja postaje sve nervoznija i paranoidnija, osjećajući kao da je netko prati i špijunira u šačici “hanekeovskih” psihološko-hororskih prizora, s pridodanim vriskovima iz “Vještice iz Blaira”.

Spoznaja da Tar u Berlinu živi s partnericom, violinisticom Sharon (legenda njemačke kinematografje Nina Hoss), ali svejedno baca oko na mladu čelisticu Olga (Sophie Kauer), potiče u gledatelju sumnju u Kristine optužbe, čime se film kalkulirano naslanja na #MeToo i “cancel” kulturu, uz tu razliku da je, za promjenu, žena naizgledni iskoristitelj-eksploatator mladih nada u usponu (zlostavljač/ica je možda ovdje preteška riječ).

Field režira “Tar” kao festivalsku art dramu na razmeđi Michaela Hanekea i Stanleyja Kubricka, klinički distancirano i enigmatički, tj. perfekcionistički, podsjećajući i na “kubrickovskog” Andersona u “Phantom Thread”. Redatelj se kao glumac našao ispred Kubrickove kamere u njegovom posljednjem filmu “Oči širom zatvorene” i to je ostavilo traga u geometrijski preciznim kompozicijama kadrova koncertnih dvorana, tj. Lydije kako prolazi kroz hodnik s nizom vrata.

Kadar nalik potonjem snimio je Anderson u “Pijanima od ljubavi”, no Field je definitivno bliži “Fantomskoj niti”. Slično Andersonu, Fieldovi prijašnji filmovi iz 2001. i 2006. “U zamci” i “Mala djeca” bili su ljudskije i toplije drame napučene likovima s kojima se gledatelj mogao poistovijetiti. Režijski i glumački “Tar” je tehnicistička perfekcija, ekvivalent koncertu uštimanog simfonijskog orkestra odsvirana studeno i s distancijom.