KRISTEN STEWART ZA OSCARA
Žanr:
Recenzije

 

‘Spencer‘: Princeza u zlatnom kavezu, ovo je definitivni film o lady Di koji na gledatelja prenosi svu tjeskobu i paranoju njezina života u kraljevskoj obitelji

 

PIŠE MARKO NJEGIĆ, Cinemark, Slobodna Dalmacija 

 

A fable from a true tragedy, odnosno priča, ili još bolje bajka, o istinitoj tragediji. Tako se predstavlja “Spencer”, film o nesretnoj princezi Diani koji je stigao u kina u godini kad bi ona, da je živa, slavila 60. rođendan, a naslovljen je po njezinu djevojačkom prezimenu.

Uvodni natpis izvrće slične “based on a true story” (“temeljeno na istinitoj priči”) kovanice kad su u pitanju biografski filmovi o slavnim ličnostima. Istinita je, dakle, tragedija, a ovo je priča ili, paradoksalno, bajka o njoj. Tragediji. I Diani. Istinitoj tragediji o Diani. Bajka i tragedija idu zajedno u svojevrsnoj priči o Pepeljugi s nesretnim završetkom.

No, ako uvodni natpis sugerira da je film više fikcija, nego da se sve u njemu događa kako se zapravo dogodilo u stvarnosti, tragedija ostaje i djeluje istinitom, nikad lažnom, uz svu dramsku slobodu čileanskog redatelja Pabla Larraina (“Jackie“, “Neruda“, “Ema”) i britanskog scenarista Stevena Knighta (“Ruska obećanja“, “Locke“, “Tajna veza“). Štoviše, “Spencer” je kao izvrsna psihološka drama zasad definitivni portret princeze od Walesa, znatno potpuniji u odnosu na, recimo, “Dianu” Olivera Hirschbiegela s Naomi Watts u glavnoj ulozi.

Larrain se u filmu o Jackie Onassis, nakon atentata na predsjednika Kennedyja, ispraksirao kako portretirati ranjivu ikoničku ženu pod konstantnim povećalom medijske histerije i zajedno s glavnom glumicom ući pod njezinu kožu, tj. prodrijeti joj u um dok zatočena u kraljevskom dvorcu proživljava antibajku i puca po šavu skupocjene dizajnerske oprave.

“Magnet sam za ludilo… za tuđe ludilo”, u jednoj sceni kaže Diana u oskarovskoj izvedbi Kristen Stewart, koja je odlična poput Natalie Portman, ako ne i bolja (svakako humanija), zato što je više iskusila tamnu stranu slave kad se našla pod nadzorom medija nakon “Sumraka” i veze s Robertom Pattinsonom.

Dianu prvi put vidimo za upravljačem automobila. Osjećamo da je krhka, fragilna, “napola izgubljena”, a tuga u njezinim očima je nevješto skrivena iza sunčanih naočala, kasnije i crne mrežice s šešira. Takva, Diana se gubi i ne uspijeva isprve pronaći put do imanja Sandringham, do kojeg vodi cesta s beživotnim tijelima gracioznih fazana na asfaltu, signalizirajući princezine skorašnje riječi “kao da je sve predodređeno” i njezinu buduću sudbinu kad su je lovili “paparazzi”, kao što kraljevska obitelj lovi ptice lovice.

Tamo će Diana, razapeta između medija i kraljevske obitelji, narednih dana provesti božićne blagdane 1991. s preljubničkim suprugom Charlesom (Jack Farthing) i neprijateljski naklonjenim dvorjanima, ne računajući garderobijerku Maggie (Sally Hawkins).

“Mislite li da će me ubiti”, bubne Diana u polušali, a to pitanje na nekoliko trenutaka ostaje visjeti u zraku iznad imanja koje kamera snimateljice Claire Mathon (“Portrait Of a Lady On Fire“) načas snima iz ptičje perspektive, stvarajući pamtljiv “tlocrtni” kadar.

Savršena geometrija i arhitektura Sandringhama u suštoj je suprotnosti s nesavršenostima unutar zidova ledene palače, gdje se nije osjećala kao kod kuće, niti je mogla biti svoja kao kad sa sinovima sluša “All I Need Is a Miracle” Mikea and the Mechanicsa i naruči “take out” u londonskom KFC-ju. Bio je to zlatni kavez princeze od Walesa koja je već svojom drukčijom pojavom remetila kraljevsku uštogljenost i izazivala običaje, kamoli nekim izjavama (“Sad me ostavite, želim masturbirati”), a “nitko nije iznad tradicije”.

Sandringham je oslikan gotovo kao iz horora ili psihološkog trilera, priča o duhovima, halucinacijama, depresiji i ludilu, sa svojim dugim, osamljenim hodnicima na momente se doimajući kao spoj hotela “Isijavanja“, kućerine “Uljeza” i imanja “Rebecce“. “Samo recite da ste vidjeli duha”, zamoli Diana čuvare imanja kad jedne večeri izađe van i oni požele prijaviti njezin izlazak.

S psihološkim horor-trilerom “Spencer” i koketira, kao i s (anti)božićnom farsom centriranom na disfunkcionalnu obitelj, precizno dočaravajući tjeskobu i paranoju, utoliko da se Larrain možda ugledao i na “Repulsion”, uz tu razliku da je stan zamijenjen imanjem, ali klaustrofobija je ista.

U jednoj sceni, tijekom kraljevske večere, za koju nije htjela odjenuti svjetlozelenu haljinu (“ne pristaje mom raspoloženju, trebala bi biti crna…”), Dianu steže biserna ogrlica i guši je poput omče kad joj opet dođe do glave da je slično biserje Charles poklonio ljubavnici. Ogrlicu Diana istrgne i biseri završe u njezinoj juhi, a ona jedan stavi u usta i zagrize ili je to možda samo zamislila.

Jer, nakon što bojnik Gregory (Timothy Spall; “Gospodin Turner“), oči i uši imanja na kojem “svi čuju sve”, ostavi na njezinu uzglavlju knjigu o Anne Boleyn, Diana će imati vizije nekadašnje engleske kraljice, obezglavljene supruge Henrika VIII., dok boravi na imanju nalik zatvoru i zamku Drakule, posebice kad se zašiju zastori na prozorima radi “paparazza” i izgledaju kao da čuvaju vampirske dvorjane od sunca.

Ipak, Diana će rasparati zašivene zastore, a Larrain odgađa (misli na) buduću tragediju i završava film pozitivnom notom, omogućavajući princezi rijetke trenutke božićne sreće, mira i ushićenosti sa sinovima ili kad sama poleti trkom prema imaginarnoj slobodi. Priča o istinitoj tragediji je (ne)ispričana.