JA, TONYA

CINEMARK by Marko Njegić ( Slobodna Dalmacija )

Trostruki glumački aksl Margot Robbie

Klizačka zezancija “Ledom do slave“ s Willom Ferrellom sadržavala je nekoliko referencija na stvarni svijet umjetničkog klizanja. Jedna od poveznica sa zbiljom ticala se najvećeg skandala u povijesti tog sporta – napada na klizačicu Nancy Kerrigan 1994. od strane plaćenika kojeg je unajmio Jeff Gillooly, bivši suprug njezine rivalke Tonye Harding. Naime, suparnici Ferrellova lika (Will Arnett, Amy Poehler) planirali su ozlijediti konkurenciju “ispod koljena, poviše članka“. Kerrigan se nakratko i pojavila u jednoj sceni glumeći samu sebe u tzv. cameo ulozi, znači podržala je Ferrellovu komediju “Blades Of Glory“, neovisno o traumatičnoj referenciji.

No, za biografski film “Ja, Tonya“ Nancy neće ni da čuje, niti ga ima namjeru gledati. “Ja sam bila žrtva“, kratko je sasjekla tu mogućnost oštricama klizaljki za led. S druge strane, Tonya Harding je pogledala film i zadovoljna je viđenim, unatoč tome što se redatelj Craig Gillespie (“Lars ima curu“) i scenarist Steve Rogers (“P.S. Volim te“) nisu (s)lijepo držali svakog zareza adaptirajući njezina turbulentna životna poglavlja. Navodno joj se najviše svidjela rečenica “Popuši mi k…“ koju Tonya u jednoj sceni izgovara sutkinji.

Nakon projekcije, prava Tonya je kinematografskoj Tonyi, glumici Margot Robbie, rekla kako bi voljela da je to i u stvarnosti zapravo kazala. Stvarnost ionako debelo čudnija od fikcije je, dakle, povišena u filmu koji baš zbog toga, nevjerojatne priče, djeluje kao “movie“ kakav bi, recimo, mogao nastati u mračnoj mašti braće Coen sa “seljančurama na ledu“ (i oko njega) te “pričom prepunom idiota“. Povišena je i sama “filmičnost“. U biografsku dramu Gillespie trpa crnohumornu krimi komediju, medijsku satiru, lažni dokumentarac stvoren za rastezanje istine do laži i natrag te sportski “underdog“ film sa scenama napornog “rockyjevskog“ treninga (“Ovako je Rocky trenirao prije borbe s Rusom“).

“I, Tonya“ sve to trpi, vjerojatno zato što je film nastao “prema neironičnim, kontradiktorinim i potpuno iskrenim intervjuima“ s Tonyom, njezinom majkom LaVonom Giolden, Gilloolyjem i njegovim prijateljem Shawnom (izvanredna Allison Janney, ali i Sebastian Stan i Paul Walter Hauser). Svatko od njih sjedi ispred kamere i daje intervju, rekreaciju ili imaginaciju stvarnih intervjua, a nerijetko i u pravim filmskim scenama znade razbiti tzv. četvrti zid i pogledati prema nama ili dovršiti datu naraciju kao lik filma, uskačući u usta nekom drugome, prikazati ga/je kao lašca.

U tome najviše prednjači Tonya koja, obraćajući se kameri, naziva nas, gledatelje, “napadačima“, drugim riječima njezinim krajnjim zlostavljačima koji zatvaraju začarani krug započet s psihičkim i fizičkim zlostavljanjem majke u djetinjstvu i mladosti, odnosno momka i supruga. Tonya je bila omražena i voljena jer “Amerikanci žele nekog koga bi voljeli i mrzili, to je jebena istina“. Nakon skandala bila je pretvorena u vic, lik iz medijskog cirkusa, stoga ima punog smisla da je tumači Robbie, nedavno viđena u sjajnoj cirkusantnoj ulozi stripovske negativke i Jokerove djevojke Harley Quinn (“Odred otpisanih“).

Tragovi Harley Quinn prisutni su u filmskoj Tonyi, u njezinom maničnom, histeričnom osmjehu ili imaginarnom hororskom trenutku kad krvava lica stoji iznad ozlijeđene Nancy i okrene se prema kameri, posjedujući i pomračeni pogled “crne labudice“ Natalie Portman. Negdje na polovici priče, gledajući u oči publiku u kinu kao konzumente medija/filma, Tonya napokon cinično najavi incidentno poglavlje vezano za razbijanje koljena nesretnoj Kerrigan i fatalne posljedice za vlastitu karijeru (izbačena iz američke klizačke udruge).

“Jebeni incident, tu ste zbog toga“, osuđuje ona sve koji su u kino došli na tabloidnu trač partiju. Nije čudno da se pravoj Tonyi sviđa njezina samosvjesna filmska inačica. Tonya je u filmu prikazana u nimalo laskavom svjetlu, kao neženstvena seljanka koja gasi cigarete o klizaljke i u natjecateljskim kostimima izgleda kao “retardirana vila“ ili, priložimo još bolje, “white trash“ Disney princeza. Ona svakako nije uzor za promicanje umjetničkog klizanja, zbog čega je bila podozrivo gledana od konzervativnih sudaca koji ocjenjuju i “prezentaciju“, žele da “bude tradicionalna verzija žene“, a u biti je odbijaju zbog neuklapanja u društvo savršenih američkih obitelji.

No, Gillespie u filmu izruguje sve osim nje i u njezinoj životnoj priči pronalazi tragične tonove. Bila je bolja klizačica, ako ne i osoba, od onoga što joj je namijenila sudbina u tijelu majke i muža koji su je, moguće, sabotirali zato što se mogla uzdići iznad statusa “bijelog smeća“ i uspjeti više od njih. Stoga se Tonya najbolje osjećala na ledu, klizajući na tankim oštricama naprijed ili unatrag, dok dinamična kamera, koja gotovo cijeli film snima kao da je na klizalištu, slijedi njezine povijene vrtnje da nam se zavrti u glavi, s kulminacijom kad odskoči “jebeni trostruki aksl“ (nijedna žena prije nje nije to pokušala, kamoli izvela).

I Robbie izvodi trostruki glumački aksl. Na prvi pogled njezina izvedba je upadljiva, pa i razmetljiva u deglamurizaciji jedne ljepotice, tiho vrišti “dajte mi Oscara kao Charlize Theron u ‘Čudovištu’“. Na drugi, Tonya je više od uloge, psihofizička transformacija, utjelovljenje. Glumica ne igra samo (na) govor lica i tijela, već i prodire duboko u lik Tonye, skriva se u njezinoj unutrašnjosti i glumi kao da je zaboravila na kameru. Vjerojatno bi i zaboravila da koji put ne pogleda u nju.

26.1.2018