Ciklus španjolske komedije od 24.siječnja u Visiji

U suradnji sa Konzulatom Kraljevine Španjolske u Dubrovniku i HFS-om, od 24. siječnja u kinu Visia kreće petodnevni ciklus španjolskih komedija.

Program donosi pet stilski i tematski različitih filmova u kojima sjajnim izvedbama dominiraju žene, dok su redatelji svih filmova muškarci. Na ‘španjolskom’ će se repertoaru naći Na sporednom kolosijeku u kojem pratimo ljubavne priče nekoliko članova iste obitelji, «Besramno» donosi nekoliko ljubavnih priča između glumaca u glumačkome studiju, «Torremolinos 73» prati sretni bračni koji zbog gubitka posla pristaje na snimanje ‘audiovizualnih edukativnih filmova o ljudskoj reprodukciji’, «Mrtvima se žuri» prati spomenik koji se našao kao prepreka prolasku kamiona i sprovodne povorke, dok «Ferpektni zločin» prati ‘nezgodnu’ smrt na muškom odjelu robne kuće.

Raspored projekcija :

24.01. u 19.00 BESRAMNO

25.01. u 19.00 TORREMOLINOS 73

26.01. u 19.00 FERPEKTNI ZLOČIN

27.02. u 19.00 MRTVIMA SE ŽURI

28.02. u 19.00 NA SPOREDNOM KOLOSIJEKU

 

Pet komedija / autor: Tomislav Kurelec

Izvor: Programska knjižnica kina Tuškanac br. 49

Suvremeni španjolski film često odlikuju snažne strasti, erotičnost, dramatična napetost, pomak od realizma uz veliku inventivnost i dorađenost prosedea koji se najčešće odlikuje iznimnom vizualnom atraktivnošću. Ovaj izbor filmova iz posljednjih petnaestak godina posebice je zanimljiv jer predstavlja komedije, žanr te kinematografije koji smo vjerojatno najmanje gledali. Iako spomenute karakteristike filmskog postupka nisu dominantne u toj vrsti filmova, one su ipak u njima barem djelomice osjetne, pa ih to poprilično razlikuje od komedija nekih drugih zemalja. Filmska komika često se zasniva na posebnostima mentaliteta sredine u kojoj nastaje, pa i ovi odabrani španjolski autori efektno prikazuju specifičnosti ponašanja svojih sunarodnjaka, polazeći od neke gotovo obične situacije, nerijetko vezane uz socijalne ili financijske probleme koju postupno razvijaju u jednom od mogućih smjerova, vodeći je do krajnosti, apsurda ili nadrealnosti kao izvora neobična, vrlo originalna humora.

Čak i vrlo produktivni i popularni tvorac komedija Álvaro Fernández Armero u filmu koji najviše nalikuje standardnom proizvodu tog žanra Na sporednom kolosijeku (Las ovejas no pierden el tren, 2015.) unosi neke neočekivane elemente u precizno socijalno određene probleme isprepletenih ljubavnih priča više članova iste obitelji. Financijski najbolje stoji emocionalno najnestabilniji stariji, tek razvedeni brat s mnogo mlađom ljubavnicom, sestrina opsesivna želja za udajom prelazi granice apsurda, a mlađi nezreli (iako oženjen i već otac školarca) brat, opsjednut seksom i pornografijom ne uspijeva postati pisac ili novinar, ali na neobičan način mu život na selu i rad u polju otkrivaju smisao povratka prirodi. Ipak svi su oni ponajviše zabrinuti za svoju majku koja je napustila oca i unajmila vlastiti stan, iako nikada nije radila i nema vlastitih prihoda, pa se boje da je postala prostitutka, jer ima novaca, a i u svojim šezdesetim godinama je još uvijek privlačna. No, istina je potpuno neočekivana.

Najpoznatiji među redateljima u ovom ciklusu, visoko cijenjen i u međunarodnim razmjerima Alex de la Iglesia (1965.) upravo je za film Ferpektni zločin (Crimen ferpecto, 2004. koji se u nas svojedobno prikazivao pod nazivom Ševac i njegov pijevac) bio nominiran za Europsku nagradu za režiju i to s punim pravom, jer je svaki kadar ovog njegovog filma maksimalno vizualno dotjeran. Protagonist je Rafael, neodoljivi zavodnik kojeg osim brojnih afera s raznim ljepoticama, uglavnom onima koje su zaposlene na ženskom odjelu velike robne kuće kojim on upravlja, jedino zanima napredovanje u poslu i oko toga se sukobljava s protukandidatom za promaknuće koji radi u susjednom odjelu. Jedna od njihovih svađa prerasta u fizički obračun koji nesretnim slučajem završava smrću suparnika. Film koji je započeo u stilu nekadašnjih intelektualiziranih i pomalo stiliziranih komedija francuskog „novog vala“ (primjerice Truffautovog Čovjeka koji je volio žene iz 1977.) postaje prava španjolska krvava i strastvena crnohumorna komedija apsurda s elementima nadrealizma u kojoj dominira sjajna Mónica Cervera kao Lourdes, jedina ružna zaposlenica koja je vidjela nehotično umorstvo i Rafaelove muke da se riješi tijela, te to koristi kako bi ga ucijenila da izvršava sve njezine (čak i ljubavne) želje, dok mu u planovima izbavljenja pomaže duh poginulog.

Druga dva autora predstavljena u ovom ciklusu također na svoj specifičan način inspiraciju nalaze u filmu. Pablo Berger (1963.), istaknuti profesor filmske umjetnosti koji je godinama predavao i na najuglednijim američkim sveučilištima, režirao je do sada samo dva iznimno zapažena cjelovečernja filma. Neki naši gledatelji će se sjetiti senzacije koju je i u našim kinima izazvala vrlo originalna, odraslima namijenjena nijema i najvećim dijelom crno-bijela verzija Snjeguljice (Blancanieves, 2012.) koja je uz nevjerojatnih trinaest nacionalnih nagrada ‘Goya’ stekla i niz međunarodnih nagrada i nominacije za Europsku nagradu za film i režiju, a tek nešto manje nacionalnih i međunarodnih priznanja osvojio mu je prvijenac Torremolinos 73 kojeg ćemo vidjeti u ovom ciklusu. Radnja mu se zbiva početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća potkraj života i vladavine fašističkog diktatora Franca, a protagonisti filma su bračni par koji nema novca da plati stan ni osnovne potrebe, pa zato prihvaćaju (zajedničko) nastupanje u porno filmovima. Alfredo je fasciniran filmskom tehnikom i mogućnostima njezine umjetničke primjene, te nastoji snimiti vlastiti ‘bergmanovski film’ dok njegova sramežljiva supruga (koja iz nužde pokazuje svoje čari) sve opsesivnije želi dijete. Berger vrlo maštovito unutar opskurnog svijeta pornića i onih koji ih financiraju uspijeva nijansirano prikazati naličje filmskog biznisa odvodeći dramatične prizore do apsurda i vrlo specifične komike.

Najiskusniji među autorima u ovom ciklusu Joaquín Oristrell još je osamdesetih godina prošlog stoljeća počeo pisati scenarije koji su mu u desetak godina donijeli niz priznanja, pa je uskoro s jednakim uspjehom počeo i režirati. Besramno (Sin vergüenza, 2001.) drugo mu je kompletno autorsko djelo u kojem je jedan od protagonista poznati redatelj koji bira glumce za svoj novi film na glumačkoj školi s kojom je bio povezan. Strukturiran altmanovski s velikim brojem protagonista vizualno atraktivan Oristrellov film na granici između drame, farse i komedije apsurda na zanimljiv način isprepliće povezanost, ali i okrutno suparništvo u borbi za dobivanje uloge grupe mladih glumaca. Uz to komika s elementima drame koja prelazi u grotesku i podosta crnog humora nastaje iz povremene povezanosti njihove osobne sudbine i raznih oblika ljubavi sa scenama koje interpretiraju u predstavama i tako ova samosvojna komedija na zanimljiv, nerijetko i iznimno zabavan način postaje kompleksno djelo slojevitih značenja o odnosu predstavljačkih umjetnosti i stvarnosti.

Iz suprotnosti dva potpuno drugačija svijeta na zanimljiv način komiku stvara Ángel de la Cruz (1963.) u Mrtvima se žuri (Los muertos se van de prisa, Lost in Galicia ili Burying the dead, 2009.). Njegova je protagonistica suvremena poduzetna žena koja kupuje španjolske morske specijalitete i svojim ih kamionom vozi u Njemačku gdje ih preprodaje. Nezgodnim stjecajem okolnosti zapne s tim kamionom u malom provincijskom mjestu u španjolskoj Galiciji koje se desetljećima nije promijenilo i živi na nekadašnji tradicionalni način kojem je takva žena neshvatljiva i predstavlja svojevrstan izazov.

I pored nekih sličnosti koje povezuju većinu španjolskih komedija ovaj izbor je zanimljiv i zbog dometa, a možda još i više zbog velike tematske, pa i stilske različitosti izabranih pet filmova. Pritom je zanimljivo da, iako su redatelji svih pet komedija muškarci u svima ipak dominiraju žene, što je rezultiralo i mnogim sjajnim ženskim ulogama (iako su im i muškarci vrlo dobri partneri). Pokazuje to da uz one koji su dosegli svjetsku slavu u španjolskom filmu ima i čitav niz drugih vrsnih interpreta, a među njima se posebno istaknula Candela Peña koja je glumačko umijeće pokazala u Almodóvarovom Sve o mojoj majci (Todo sobre mi madre, 1999.), a ovdje se kao supruga i nevoljka glumica u pornićima u Torremolinos 73, sestra opsjednuta udajom u Las ovejas no pierden el tren, a i Cecilia u Sin vergüenza dokazala i kao vrhunska komičarka koja svojim interpretacijama može oduševiti gledatelje.

20.1.2017